U izdanju javne ustanove
Arheološki muzej "Rimski municipijum" iz Skelana,prošle godine iz štampe
je izašla knjiga "Crne marame Srebrenice", autora doktora Radomira Pavlovića.Najveći
deo knjige posvećen je svedočenju žena koje su izgubile decu, muževe, braću i
zbog čega su po srpskom običaju stavile na glavu crnu maramu, koju neke od njih
neće skinuti do kraja života.
Nabrojane su srpska sela koja
su stradala i u kojima kao što su Sase,Ratkovića,Krnići, Radoševi, više nema
stanovništva koje je tu živelo do 1992. gdiine.
- Svaki dan majka ustaje i
pita se zašto se to desilo a odgovora nema,nema njene djece ni istine - ko ih
je zbog čega ubio.Pita se majka - zar je njena crna marama manje vrijedna od bjelih
marama drugih majki,zar je život njenog sina manje vredan od sinova majki u
belim marama, napisao je Pavlović.
Između ostalih priča, potresan
je krik majke Dobrine Prodanović - srpske herojine, koja 1993. godine drži lobanju
sina Živana, koga je poznala po po
navlaci na zubu.
Verujući komšijama da ih neće
dirati, početkom rata u Srebrenici su ostale Rada Milanović,Velinka Dimitrovski,
Zagorka Zekić,Anćelija Stjepanović i Ivanka Iva Mirković ali su ubrzo bile zvjerski
ubijene.
Pavlović u zaključku navodi
da - ako se uporedi popis stanovnišštva u Srebrenici 1991. godine i podatak da
je po tom popisu bilo tri puta više Bošanjaka nego Srba, i uporedi stradanje
Srba i Bošnjaka u Srebrenci u zadnjem
ratau /1992-1995/, evidentno je da je taj procenat isti, a sve drugo je laž da
su samo žrtve bili muslimani a kažnjavani i osuđivani samo Srbi.
- Prošlo je 29 godina od
vremena kada su od 1992 do 1995 godine jedincie takozvane Armije BiH iz
srebreničke enklave svakodnevno sistematski napadale srpska sela u regionu Srebrenice, Bratunca i Skelana, unišavle
i ubijale sve pred sobom.Od tada do danas slika tih uništenih i napuštenih sela
ni demografski ni fizički se nije promenila.Iako se svake godine /16. januara/
u naselju Skelani održava parastos stradalim Srbima.Iako postoje dokazi o strašnim
zločinima u tom kraju, ni do danas nije rasvetljeno do kraja, jer su ostali u
sjenci događaja u julu 1995. godine u Srebrenici.Zbog toga se polako zaboravlja
tragedija srpskih sela, koja su bukvalno ostala pusta, razorena i uništena.Više
u tim selima nema nikoga ko bi moga ispričati svoju priču.Jedino svedočenje je
kada se u ponekom od tih sela drži parastos ubijenim.
Pavlović nam daje opštu karakteristiku
srpskih majki.
- Mnoge majke su ostale bez
maloljetne djece koja su tek zakoračila u životk, a svirepo su ubijena, iako
nisu ni znala šta je rat.Ove majke ne voze skupa kola i ne žive u skupocjenim
stanovima i vilama, ne veličaju ratne zločince, ne vređaju i ne ponižavaju žrtve
drugih naroda, ne opravdavaju zločine nad civilima.Ove hrabe i čestite Srpkinje,
ne koriste svoju stradalu djecu za političke poene i radi materijalne koristi.Ne
trguju svojom nesrećom već svoje najmilije žale na dostojanstven i razuman način.I
što je najvažnije, ove žene imaju čist obraaz jer nisu 1992. godine išle u tuđa
sela da pljačkaju i napadaju, što se za neke druge nikako ne može reći, zaključuje
Pavlović.
Radomir Pavlović je rođen
1962. godine.Osnovnu školu i Gimnaziju završio je u Srebrenici.Medicinski
fakultet u Tuzli 1987. godine, a specijalizaciju u Beogradu 1997. godine.Poslednjih
20 godina aktivno je prisutan u političkom
životu Srebrenice i Republike Srpske.Direktor je Nacionanog parka "Drina"
Srebrenica.Detaljno se bavi proučavanjem kulturnog nasleđa osatičkog kraja, što
je rezultiralo zavidnim brojem knjiga od kojih se izdvavaju "Priče naših
banjaka", "Banjački rječnik", "Zbornik o Osatu",
"Kulturno nasleđe Osata", "Srebreničko zdravstvo",
"Osećanin Jovo Divljaka".
D.Gajić
