Jedna lijepa priča o učenju, poštovanju, dobroti, ljubavi prema djeci i ljudskoj toplini ispričana je u Roćeviću.
Dobrotu i ljubav svoje učiteljice Vide Maksimović ni nakon šest decenija od rastanka nisu zaboravili učenici iz Roćevića . Oni su za nju organizovali druženje u jednom lokalu u ovom mjestu i zajednički evocirali uspomene iz đačkog doba.
Učiteljica Vida je po dolasku prvo posjetila zgradu nekadašnje četvororazredne škole gdje je tri godina podučavala djecu i živjela u školskom stanu, a potom i obližnji izvor. Ova razborita osamdesetosmogodišnja žena sa radošću se sjeća svojih đaka i oživljava stare uspomene. Glas joj je vedar, jak, kao da i sada drži čas. Kako nam je ispričala, nekoliko puta je proglašavana za najbolju učiteljicu Srbije, a mnogi njeni učenici su stigli do akademskih zvanja.
Na druženju se okupilo dvadesetak nekadašnjih učenika, od 39 kojima je predavala učiteljica Vida. Za proteklih 60 godina, preminulo je 15 nekadašnjih đaka iz ovog odjeljenja.
Organizator druženja i nekadašnji učenik, Cviko Stjepanović iz Roćevića kaže da pamti učiteljicu kao izuzetnog pedagoga i humanistu. Nije bilo puno učitelja koji su razumjeli nemoćne ili gladne. Ja sam bio vrlodobar učenik i sve sam mogao da naučim prateći na časovima , kaže Stjepanović i dodaje da je imao ideju da se okupe nakon 30 godina od rastanka, ali se to nije realizovalo te su srećni što se nakon 60 godina zajedno druže sa svojom učiteljicom.
I nekadašnji učenik Milan Aćimović iz Roćevića, kome je Vida predavala u trećem i četvrtom razredu, ima samo riječi hvale za svoju učiteljicu.
Kada smo mi išli u školu učenici su dobijali packe, odnosno batine. Toga kod nje nije bilo. Ukoliko neko pogriješi, ona mu da savjet i na tome se završi. U razredu je bilo i dobrih i loših učenika. Učiteljica Vida je organizovala bolje učenike da prije škole pregledaju zadaću lošijih učenika ili provjere, znaju li zadatu pjesmicu da ne bi dobili loše ocjene. Vodila je računa o svemu. Nikada niko kod nje nije ponavljao razred , priča Aćimović.
Vida je rođena u Mačvi, u selu Ravnje, u partijarhalnoj porodici koja je u tadašnjoj zajednici brojala 27 članova. Imala je još sedmoro braće i sestara. Kako sama tvrdi, upravo u takvoj porodici razvila se socijalna psihologija i to je bio ključ za razumijevanja djece te je zavoljela ovu profesiju.
Djeca su voljela mene i ja njih. Otvorili smo i peti razred ovdje i u mnogo čemu bili početnici u školovanju ovih ljudi. Ja sam, budući Mačvanka, znala i zimnicu da spremam, naučila sam mnoge komšinice kako se pravi turšija, slatko. Ima anegdota kada je jedan čovjek jeo moje slatko pa mi rekao „drugarice učiteljice ja ne mogu sve ovo pojesti“, a on je, ne znajući kako se jede slatko, pomislio da mora pojesti cijelu teglu. Kasnije bi mi mnogi koji su probali slatko govorili „jesmo iz Bosne, ali ne možemo cijelu teglu pojesti“, prisjeća se Vida sa osmjehom.
Nikada nikog nisam udarila niti otjerala u ćošak. Zaista sam volje tu djecu: Petoro moje braće i sestara sam iškolovala, naravno, zahvaljujući razumijevanju mog muža. Uspjela sam da završim i Višu pedagošku akademiju u Slavnonskom Brodu – prisjeća se Vida, koja je 1993 godine otišla u penziju Kaže da je u životu dobijala brojne nagrade, ali ova danas joj je najveća. Brojne nagrade za najbolju učiteljicu i predan rad su joj donijele i bolju penziju. Uvijek sam od inspektora dobijala ocjenu „izuzetno se ističe“. Bilo je pravilo ukoliko tri puta zaredom dobijete tu nagradu dobijate poen više tako da imam veću penziju od brojnih mojih direktora , kaže Vida
